Postavljanje granica u ponašanju kod djece

djeca

Djeca: Svako dijete treba model prihvatljivog ponašanja kako bi raslo i razvijalo se. Dakle, treba mu osigurati vodstvo i usmjeravanje u stabilnom okruženju. Navedeno znači da roditelji trebaju djeci usaditi obiteljske vrijednosti, preuzeti roditeljsku odgovornost te postaviti granice, odnosno reći ne kad isto smatraju potrebnim.

Postavljanje granica djeci osigurava okruženje u kojem mogu istraživati i učiti o svijetu oko sebe, a onda se i na adekvatan način uklopiti u svoju okolinu. Roditelji ih postavljaju kako bi djeca mogla znati što roditelji hoće/neće tolerirati, odnosno što dijete smije/ne smije raditi i koje privilegije može za to dobiti ili izgubiti. Najvažnije je da granice i/ili pravila budu jasni, konkretni, prilagođeni dobi i dobro objašnjeni djetetu te da uvažavaju potrebe roditelja i djeteta. Potrebno ih je postaviti u atmosferi ljubavi i prihvaćanja prije nego što sam problem pojavi. Svakako je poželjno da se pri formiranju granica roditelji usmjere na pozitivan ishod djetetove suradnje, odnosno na to što će se dogoditi ako se dijete bude ponašalo na željeni način. Kada govorimo o granicama, često se spominje i pojam dosljednost koja je iznimno važan za konačan uspjeh. Naime, ako stalno mijenjamo „pravila igra“ djeca neće znati što se očekuje od njih. Važno je ne popuštati kad dijete moli, plače, viče ili na bilo koji način se buni protiv pravila koje ste postavili. Ako popustite, vaše će dijete naučiti da takvim ponašanjem može dobiti što želi i sljedeći put će pribjeći istom.

Roditelji si često postavljaju mnogobrojna pitanja vezana uz ovu temu primjerice: kako postaviti granice; čemu reći da, a čemu ne; kako izreći granice, a da ne povrijedim dijete; jesu li moje granice pravedene, stroge, razumne; što da radim kad ih dijete ne poštuje ( popustiti, tumačiti, držati prodike, vikati, kazniti, tući)? Na pitanje čemu reći da roditelji trebaju sami dati odgovor, na način da preispitaju do kojih vrijednosti i pravila oni i njihova obitelj drže. Dakle, na pitanje čemu reći da ili ne, odgovara svaka obitelj za sebe. Svakako, prije nego što kažemo »ne« potrebno je dobro promisliti i odvagnuti, kako ne bi stalno mijenjali pravila. Problemi u odgoju vrlo često nastaju jer odrasli dječje ne tumače suviše osobno, a nerijetko pomutnju stvara i nerazlikovanje dječjih potreba i dječjih želja. U postavljanju granica već nakon treće godine moramo znati razlikovati dječje želje i potrebe. Djeca često nisu svjesna svojih potreba, ali gotovo uvijek znaju što žele. Ako roditelji samo zadovoljavaju dječje želje, onda djeca odlučuju, za što naravno nisu spremna.

Pritom moramo znati čemu nikada ne smijemo reći »ne«, a to su osnovne dječje potrebe za hranom, odjećom, obućom, zdravljem, spavanjem, ljubavi i socijalnim odnosima. Svemu ostalom možemo reći »ne« ako smatramo u tom trenutku da je tako najbolje. Kad kažemo ne djeca postaju razočarana, tužna, ljuta i počinju plakati. Isto treba shvatiti ozbiljno, kao i sebe i vlastito ne. To je normalan način dječjeg reagiranja na frustraciju i treba znati da je nužno za odrastanje. Kada su djeca ljuta i frustrirana, ne smijemo ih ismijavati, rugati im se, okrivljavati ih (od 2. – 5. godine okrivljavanje izravno ugrožava osjećaj osobne vrijednosti i samopoštovanja), kritizirati, tješiti, uvjeravati u to da misle/osjećaju krivo ili zaustavljati u iskazivanju emocija, a pogotovo ne mijenjati svoju odluku. Potrebno je prihvatiti djetetove osjećaje, suosjećati s njim, pomoći mu da usmjeri svoje emocije i ostati dosljedan.

Od iznimne važnosti je dopustiti djetetu da se pomiri s našim ne i pristane učiniti traženo, te izdržati djetetovu tugu i ljutnju (ono ima pravo na svoje osjećaje, ima pravo biti ljuto i tužno). Sposobnost da odgodi zadovoljenje određenih potreba (želja) temelj su bez kojeg ne možemo preživjeti u svijetu. Dijete koje dobiva sve što poželi čim počne pokazivati ljutnju ili tugu neće razviti emocionalne resurse koji će mu pomoći svladati frustraciju i dosadu. Ako je u obitelji naučilo da će sve biti kako ono želi, ako plače, vrišti, baci se na pod, isto će ponašanje koristiti i u vrtiću što će djetetu otežati socijalizaciju. Primjerice, ukoliko smatrate da dijete ne smije jesti slatkiše prije glavnog obroka jer želite da se zdravo hrani, to je vaša odluka i trebate stajati iza nje. Ako se dijete naljuti kada mu to kažete, prihvatite njegove osjećaje i objasnite »Žao mi je što si sada ljut/a, ali ne možeš jesti čokoladu jer ćemo ručati«. Pritom koristite “ja” poruke“ umjesto “ti” poruka.

“Ja” poruke znače otvoren i iskren način komunikacije, dok su “ti” poruke procjenjujuće, optužujuće, kritizirajuće i ne daju djetetu potpunu informaciju što roditelj od njega očekuje. Najčešće izazivaju ljutnju, otpor i pobunu. Ponekad moramo malo zastati i zamisliti se kad nam djeca kažu »ne« ili »neću« jer ona tada ne govore protiv nas, kako mi to najčešće shvaćamo, nego nam žele poručiti. Druga važna stvar koju ne smijemo smetnuti s uma jest da smo mi ti koji moraju biti vođe, a ne djeca. Prvih 18 mjeseci moramo mnogim dječjim potrebama reći »da«, a mnogim našim »ne«, ali i to vrijedi samo za one najvažnije dječje potrebe. Nakon toga, između prve i pete godine, djeca su obuzeta vlastitim potrebama i željama i upoznavanjem svijeta oko sebe, a mi im moramo osigurati jasna pravila i ostati dosljednji u provođenju istih.

Često se roditelji pitaju nije li postavljanje granica kruto i nefleksibilno, no tu treba razlikovati postavljanja granica i davanja naredbi djetetu. Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama djetetova ponašanja, dok je postavljanje granica usmjereno na pozitivan ishod djetetove suradnje gdje se djetetu daje mogućnost da promjeni svoje ponašanje. Primjerice umjesto da djetetu kažemo Nema televezije dok ne napišeš zadaću!“ bolje je reći: „Čim napišeš zadaću, možeš pogledati seriju.“ Iako je rečeno isto, poruka je sasvim drugačija. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od roditeljske kazne, već dozvoljavaju da doživi pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju te da preuzme odgovornost za svoje postupke. Nije dobro djetetu prijetiti i ucjenjivati ga, već ga treba pohvaliti i davati mu privilegije za prihvatljiva ponašanja i objasniti što je neprihvatljivo u njegovom ponašanju prije nego što mu se ukine neka privilegija. Ukidanje privilegija nikada ne smije ometati zadovoljavanje djetetovih razvojnih i emocionalnih potreba. Na taj način dijete uči da ne može dobiti sve ovdje i sada, da će mu se ispunjavati potrebe a ne želje, uči se suosjećajnosti te poštivanju sebe i drugih. Dijete koje je naučilo poštivati granice, lakše će ih i samo postavljati. Posebno je to važno u tinejdžerskoj dobi, kad treba znati reći ne vršnjacima. 

Djeca: Takav odgoj djeteta gradi se na bezuvjetnoj ljubavi, psihološkoj dostupnosti djetetu, strpljivosti, poštovanju, ohrabrivanju i prihvaćanju djeteta, ali i preuzimanju roditeljske odgovornosti za postavljanje i održavanje jasnih pravila i granica koje se ne prelaze.