Veza – Nova veza nakon raskida?

veza

Veza: Svi koji su bili ostavljeni znaju koliko je to teško, tuga, bol, iznevjerena očekivanja, povrijeđen ponos, bespomoćnost, osjećaj da život nikada više neće biti lijep i radostan, bijes, pa i ozbiljna depresija, samo su neka od stanja kroz koje prolazimo kada ljubav u koju smo vjerovali umre.

Veza: Nekada je podjednako teško čak i ako smo mi bili ti koji ostavljamo, jer raskid nikada nije lak. Kako se oporaviti, koliko je vremena potrebno da ponovo počnemo vjerovati da za nas postoji ljubav, sreća, smijeh?I da li nas i koliko ljubav određuje, da li ćemo potencijalne partnere procjenjivati na isti način? Kada smijemo se odvažimo i počnemo ponovno, nekome dozvolimo da postane toliko važan?

Psiholozi tvrde da raskid ljubavi svatko doživljava na svoj način, a koliko će ga teško preživljavati zavisi od mnogo faktora – od intenziteta veze, osobnosti partnera, uvjerenja i stavova o ljubavi i životu. Netko se “brani” novom ljubavlju, pokušava starog partnera da preboli novim, dok se drugi emotivno zatvaraju, razmišljaju o propaloj vezi i ne idu dalje dok ne budu sigurni da više ne postoji ništa što ih veže za staru ljubav. Kako god da reagirate, psiholozi savjetuju da prođete sve “faze tugovanja”, dopustiti sebi da plačete, budete nesretni i povrijeđeni, jer jedino tako možete početi ispočetka. Nada i vjera u ljubav polako će se vraćati i samo je pitanje trenutka kada će se pojaviti neko zbog koga će život ponovno biti lijep. Ne bojte se biti sami, savjetuju stručnjaci, jer nije loše povremeno se okrenuti samo sebi, svojim željama i potrebama. Nova ljubav će doći onda kada je budete željeli i za nju budete bili spremni. I bivša će ostati tamo gdje joj je i mjesto – u sjećanjima .

Koliko je vremena potrebno da slomljeno srce “zacijeli” i kada smo spremni za novu ljubav?

eza

Pod pojmom “slomljenog srca” podrazumijeva se patnja i tuga zbog gubitka ljubavi i emocionalne veze. Ostavljeni je tužan, povrijeđen, razočaran, bijesan, depresivan, misli da se svijet srušio i da nikada više neće biti sretan. Moguće su i različite kombinacije ovih osjećaja, kao i njihovo dnevno variranje.U psihološkom smislu proces tugovanja je normalna ljudska reakcija na gubitak, u ovom slučaju emocionalne veze i partnerstva. Nešto što je postojalo i bilo nam jako važno, sada je nestalo, što neki ljudi ne mogu prihvatiti i jako teško podnose. Kako se u emocionalnim odnosima i vezama “vezujemo”, poslije raskida se “razvezuje” od bliskosti koju smo stvorili.To je proces koji traje, za koji je potrebno vrijeme. Stvari se ne vraćaju na staro za par dana, čak ni onda kada mislimo da smo dobro, da nam raskid nije teško pao. Faza tugovanja je proces tijekom kojeg preispitujemo uvjerenja i stavove, potrebno nam je vrijeme da shvatimo zašto nismo uspjeli, zašto je sve propalo. Neki optimalan rok da se sredimo i nastavimo sa svojim životom je oko 6 mjeseci, ali to je zaista individualno i ovisi o mnogo faktora, naročito od uvjerenja o životu i ljubavi. Ljudi koji, primjerice, smatraju da je ljubav sama po sebi svrha života, mnogo će se teže oporaviti od onih kojima je ljubav jedno od sredstava za postizanje onoga što podrazumijevaju pod sretnim životom.Istraživanja pokazuju da se muškarci, po pravilu, poslije raskida upuštaju u nove veze, dok žene češće samuju dok ne budu potpuno spremne da se ka nekom novom emotivno otvore.

Koji recept je bolji, djelotvorniji?

Ti različiti “pristupi” ne moraju biti pravilo, ali se u praksi uglavnom događaju i to zbog toga što kod muškaraca postoji osjećanje stida i sramote da pred drugima pokažu patnju. Misle da nije muški biti slab, pa vjeruju da se to što pate kosi sa snagom ličnosti i muškošću. Zbog toga ulaze u novu vezu kako bi što prije i sebi i drugima dokazali da su dobro, da su preboljeli. To je potpuno pogrešno i netočno. Te nove veze obično ne uspijevaju, što samo vodi u još veće razočaranje i patnju, zbunjenost po pitanju emocija, nemogućnost da se realno sagleda ljubavi život, želje, očekivanja .Sa druge strane, tradicionalno odgoj mnogim ženama nametnulo je mišljenje da količina i dužina patnje dokazuje i pokazuje veličinu i snagu ljubavi koja je izgubljena. Međutim, takvim stavom i ponašanjem samo još više produbljuju i produžuju patnju, nisu sposobne da se “zbroje”, emotivno srede i krenu dalje. Gledaju u stare zajedničke fotografije, prisjećaju se lijepih trenutaka, zamišljaju pomirenja i tako sebe samo podsjećaju na gubitak, jačaju osjećaje tuge i nezadovoljstva. Nisu sposobne realno sagledaju vezu, da razmisle šta je do kraja dovelo, kao ni da shvate i svoje i partnerove pogreške. Najdjelotvorniji “recept” za liječenje slomljenog srca je biti iskren prema sebi i naći sredinu – pustiti tugu da bude tu, odbolovati svoje, ali nakon toga se okrenuti svom životu i drugim, novim emotivnim mogućnostima.

Tko se teže oporavlja od “slomljenog srca”, muškarci ili žene?

Suštinski nema razlike među spolovima što se tiče oporavka od slomljenog srca, svatko to preboljeva na svoj način, za kraće ili duže vrijeme. Muškarci se možda rjeđe zaljubljuju, teže potpuno emotivno predaju, pa je u tom smislu njima možda za nijansu teže. Ovisno okoliko nas slomljeno srce “određuje”, odnosno koliko nam iskustva iz veze koja se završila oblikuju odnose u budućoj? Da li ona “remeti” kriterije, tjera nas da za novu vezu tražimo osobu potpuno suprotnog karaktera kako ne bismo ponovili neuspjeh?”Slomljeno srce”, odnosno patnja poslije veze, karakteristična je i posebna etapa u životu svakog od nas. Važno je naglasiti da vrlo često pate i ostavljen i onaj koji je ostavio, da je raskid
ponekad jednako težak na kojoj god “strani” da smo. Ipak, najintenzivnije “slomljena srca” bole u ranoj mladosti, odnosno kraj ljubavi najteže se i najbolnije nadilazi, pa se može reći da su takve situacije na neki način stjecanje zrelosti i “pripreme” za sve ljubavi koje će u životu doći. Zbog toga je jako važno da se krene dalje tek onda kada smo razriješili sve nedoumice, prevladali patnju i razočaranje, zato što od toga ovisi kakvo ćemo značenje pridavati ljubavi, kako ćemo je vrednovati i doživljavati. Jedna od opasnosti je da počnemo vjerovati da su ljubav i život vrijedni samo s jednim čovjekom ili ženom, ili, još gore, kada mislimo da smo vrijedni samo ako smo s njim ili njom.Ako ne prebolimo i ne krenemo dalje bez pogrešnih uvjerenja može se dogoditi da svakog sljedećeg partnera usporedimo s onim koji nam je slomio srce. Vrlo često se događa da se ljudi potpuno emotivno zatvore i blokiraju zato što misle da je svaki sljedeći partner gori od onog “najvažnijeg”. Idealizacija bivše (g) samo je znak da nije došlo od “otrežnjenja” i realnog sagledavanja stvarnosti. Također, postoji i zamka da promijenimo kriterije, da zbog ljutnje i izigranog povjerenja tražimo ličnosti potpuno suprotne od one koja nas je povrijedila, jer smatramo da je s bivšim sve bilo loše. A nikada nije crno-bijelo.Ljubav i zajedništvo nisu prost zbroj ukrštenih osobina, već interakcija koja vremenom dobiva sasvim nove kvalitete. Iskustva mogu pomoći, ali nijedna veza nije ista, svaki čovjek je jedinstvena kombinacija osobina, mana, uvjerenja i stavova i zbog toga su usporedbe pogrešna.

Veza: Da li to znači da nas “slomljeno srce” može spriječiti da prepoznamo novu ljubav, da nas strah od nove patnje blokira ostvariti vezu s osobom koja bi mogla biti “idealna” za nas?

vzz

Da, i to se vrlo često događa. Ljudi ne kreću dalje iz više razloga, između ostalog i zbog straha od nove patnje. Ako netko zauzme stav “ne smijem dozvoliti da ponovno patim i da još jednom prođem kroz to”, sebe može emotivno poptuno blokirati, da “ne vidi” nekog tko bi možda bio idealan partner i pružio život o kakvom ta osoba mašta. Teško je prevazići bol, pogotovo ako smo vjerovali da ćemo s bivšim biti zauvijek, ali treba znati da za svakog postoji više “srodnih” duša, odnosno ljudi s kojima bi mogli izgraditi odličnu vezu. Ako smo otvoreni za nova iskustva i osjećaje, ona će nas pronaći. Moramo željeti i znati da prihvatimo ljubav. Tek kada sredimo misli i osjećaje, kada shvatimo što želimo od života, kada nam je dobro samima, tek tada smo spremni druge pustimo u svoje srce. I da dobijemo ono što zaista želimo.

Kako znamo da smo spremni?

Kada prođu sve faze tugovanja, kada počnemo ponovno vjerujemo vlastitoj procjeni, ne plašimo se samoće, postanemo svjesni svojih kvaliteta i želja i spremni prihvatiti odgovornost i rizik buduće veze.Često se događa da kada uđemo u novu vezu, osoba koja nam je slomila srce pokušava vratiti. Kako se tada treba postaviti?

Kako “izmjeriti” što doista osjećamo i donijeti pravu odluku?

Svatko od nas dobro zna motive ulaska u novu vezu i za to ne postoji recept niti “premjeravanje” osjećaje. Znamo da li smo preboljeli ili ne, a ako nismo odluka o “vraćanju na staro” treba da zavisi od toga kakva je veza bila, zbog čega je prekinuta .Mislim da nitko u tom trenutku, kada su osjećanja pomiješana a razum zbunjen, ne može biti siguran što je prava odluka. Najčešće vrijeme pokaže da li je bila pogrešna ili ne ličnosti različite su reakcije i životni stil poslije raskida, ali ne i bol i tuga. Muškarci su impulzivniji, pa su ponekad agresivniji i napadniji u reakcijama, ali to ne mora biti pravilo. Žene su sklone satima i danima sa svojim prijateljicama prepričavaju i analiziraju bivšu vezu, što im možda daje blagu “prednost”. Ali, svatko se sa tugom, bolom za izgubljenom ljubavlju nosi na svoj način i nema recepta da to bude lako.